iz tiska

Stoljeće jedne dinastije

U povijesti hrvatske umjetnosti nema veće dinastije od kazališno-glazbene obitelji Strozzi. Od Marije Ružička-Strozzi, »najveće tragetkinje cijeloga Slavenskoga juga« i »Sare Bernhardt stranjskoga svijeta« (pariški Le Journal illustre, 1894), koja je u 68 godina glumačkog djelovanja nastupila u više od šest stotina uloga nekoliko tisuća puta; njezina sina Tita Strozzija, najsvestranijega kazališnog umjetnika u hrvatskoj povijesti, koji je tijekom pedeset godina režirao više od tristo drama i opera te glumio u još toliko; njezine kćeri Maje Strozzi-Pečić, vrhunske operne pjevačice kojoj je Igor Stravinski posvetio četiri pjesme, a Thomas Mann u Doktoru Faustusu proglasio je najljepšim sopranom obiju hemisfera; Majina sina Borisa Papandopula, jednog od najvećih i najsvestranijih hrvatskih kompozitora i koncertnih i opernih dirigenata, pa do Strozzijevih supruga, sopranistice Ljubice Oblak-Strozzi, učenice Milke Trnine koja je pod imenom Violetta de Strozzi postala prvakinja Berlinske opere, i Elize Gerner-Strozzi, prvakinje Drame HNK-a u Zagrebu, glumice koja je nastupala na tri jezika diljem Hrvatske i Europe. Prisjetimo se stoga velikih umjetnika te dinastije.

Marija Ružička Strozzi

Trećega kolovoza 1850. u moravskom gradiću Litovelu rodila se Marija Terezija Ružička, kći Terezije Mauler i glazbenika Leopolda Ružičke, kojeg je glumac Josip Freudenreich ubrzo preporučio Dimitriju Demetru za zagrebački kazališni orkestar, te Marija s četiri mjeseca dolazi u Hrvatsku. Pohađajući njemačku školu kod redovnica Marija prvi put nastupa u samostanskim svečanostima, a s petnaest godina majka je upisuje na pjevački tečaj Glazbenog zavoda gdje pjevački pedagog Vatroslav Lichtenegger s njom vježba teške dramskosopranske dionice pripremajući je za Bečki konzervatorij, no zbog preforsiranosti na jednoj predstavi gubi glas. No, Josip Freudenreich počeo ju je podučavati glumi i ona 2. siječnja 1868. debitira u ulozi Jeane u drami Lowoodska sirotica Charlotte Birch-Pfeiffer, te već s debijem osvaja hvalospjeve kritike. U dvadeset prvoj godini udaje se za markiza Ferdinanda de Strozzija, potomka stare firentinske obitelji, s kojim je imala osmero djece, nastupajući u steznicima sve do porođaja skrivajući trudnoću od kazališnih uprava. Njezin nerazdvojni partner bio je Andrija Fijan, s kojim je nastupala u trideset i tri sezone. Iako je nakon sjajne audicije pozvana u bečki Burgtheater, ostaje vjerna Zagrebu, provodeći noći u učenju brojnih uloga, ali gostuje u Pragu, Brnu, Sofiji i cijeloj Hrvatskoj, ne zaboravljajući riječi Josipa Jurja Srossmayera »Ponesi našu riječ što dalje«, pa tako hrabro nastupa u Zadru, gdje su joj talijanaši prijetili ako na sceni progovori hrvatski. Godine 1905. tijekom gostovanja u Sofiji umire njezin suprug, a na sprovodu zajedno koračaju dvojica nerazdvojnih prijatelja, trinaestogodišnjaci Tito Strozzi i Miroslav Krleža. Godine 1909, dan prije gostovanja Sare Bernhardt u Zagrebu, dobiva zadatak da odigra istu ulogu u Sardouovu komade Vještice i prema priznanju kritike nadmašuje ostarjelu francusku divu. Kad je njezin sin Tito prije Prvoga svjetskog rata htio napustiti Zagreb i graditi karijeru u Beču, ona mu zgranuta piše, na njemačkom: »Tito, ti kao Hrvat namjeravaš svoju domovinu tako lakomisleno napustiti?« Glumi čak i u osamdesetim godinama života, odigravši svoje posljednje uloge u Freudenreichovim Graničarima i Tolstojevu Uskrsnuću, a umire 27. rujna 1937. godine. Lik Marije Ružička-Strozzi ovjekovječen je na svečanom zastoru Hrvatski preporod Vlahe Bukovca, a bila je jedina scenska umjetnica kojoj je još za života postavljena bista u HNK-a u Zagrebu.

Tito Strozzi

Tito Strozzi rođen je 14. listopada 1892. u Zagrebu, gdje se od malih nogu zaljubljuje u kazalište. U trećem razredu gimnazije Miroslav Krleža piše svoju prvu dramu, Posljednji plemići Gotali, koja se s plahtama kao zastorima improvizirano izvodila u domu Strozzijevih, pri čemu su režija i glavna uloga pripale Titu Strozziju, a Marija Ružička-Strozzi po završetku predstave daje Krleži njegov prvi autorski buket. Nakon mature u Zagrebu Tito Strozzi odlazi u Beč, gdje na Filozofskom fakultetu studira povijest umjetnosti, a na Akademiji za kazališnu umjetnost glumu, no zbog mobilizacije mora prekinuti studij. Debitira 10. siječnja 1919. u naslovnoj ulozi u predstavi Matije Bana Marojica Kaboga u režiji Branka Gavelle. Time počinje njegovo polustoljetno kazališno djelovanje tijekom kojeg on ulazi u sve oblike kazališnog djelovanja: glumi u dramama i komedijama, pjeva u opereti, pleše u baletu, režira drame i opere, piše drame, prevodi, dramatizira... Kao glumac počeo je s ulogama ljepotana i salonskih zavodnika, no vrlo brzo afirmirao se i najtežim karakternim ulogama, među kojima je na vrhu Balzacov Mercadet. Vrhunske su bile njegove interpretacije Krležinih junaka: Olivera Urbana, Križovca i Leonea Glembaya. Prvu režiju, Blagovijest Paula Claudela (u prijevodu Ive Vojnovića) ostvario je 14. ožujka 1922, deset godine nakon praizvedbe tog djela u Parizu, a ulogu majke igrala je Marija Ružička-Strozzi. Njegove prve režije odlikuju se velikom smionošću interpretacije. Postavljao je na scenu kako klasike, tako i suvremeni repertoar te sve svoje vlastite drame, komedije, preradbe i dramatizacije. Režirao je gotovo sve hrvatske opere te sve važne svjetske opere u najširem rasponu od talijanske do njemačke i ruske opere, ne samo u Hrvatskoj nego i u Austriji i Francuskoj. Već je 1925. snimio jedan o prvih hrvatskih cjelovečernjih filmova Dvorovi u samoći (nažalost izgubljen) o dvjema hrvatskim plemićkim obiteljima i njihovim odnosima, od ljubavi do mržnje. Kao glumac na filmu debitira 1919. filmom Brišem i sudim (red. Ignjat Borštnik), a u zrelim godinama karijere glumio je i u vrlo važnim hrvatskim filmovima – Koncertu Branka Belanovom i Tri Ane Branka Bauera.

Tito Strozzi prevodi na hrvatski i 1942. režira Geoetheova Fausta. Kad se na pozornici HNK-a tada provodi prozivka i podjela po nacionalnosti, Strozzi iz protesta istupa na pravoslavnu stranu zajedno s Belom Krleža, Brankom Gavellom, Margaretom Froman i drugima pa biva odveden u zatvor. Još prije, prigodom posjeta poglavnika NDH HNK-u u Zagrebu, Strozzi je jedini među prvacima koji us podigli ruke ostao ruku prekriženih na prsima, što je ovjekovječeno na fotografiji.

Godine 1948. na inicijativu Tita Strozzija osniva se dramski studio kojem je on na čelu. Agitpropu nije nikako odgovarao Strozzijev gospodski teatar ni način njegova rada. Potkraj četrdesetih mnogim prvacima HNK-a u Zagrebu bivaju uručeni dekreti o premještaju u pokrajinska kazališta, pa tako i Tito Strozzi biva prognan u Rijeku, no na poziv novog intendanta HNK-a u Zagrebu Marijana Matkovića vraća se u Zagreb, gdje odmah nastupa u komadu Georgea Bernarda Shawa Zanat gospođe Warren, a u siječnju 1951. postiže uspjeh svojom povratničkom režijom djela Monserrat Emmanuela Roblèsa.

Godine 1956. Strozzi piše dramu iz glumačkog života Igra u dvoje, u kojoj i glumi s Elizom Gerner, i time je počeo djelovanje DAS (Dramski ansambl Strozzi) s kojim obilazi Hrvatsku i Europu. Godine 1957. iznenada je umirovljen zajedno s cijelom starom glumačkom gardom, što mu vrlo teško pada, no ne prestaji raditi. Iste godine s velikim uspjehom u sklopu Bečkih svečanih tjedana režira Gotovčeva Eru s onoga svijeta. Od 1963. do 1964. Tito Strozzi direktor je Drame HNK-a Split. Godine 1970. želio je obilježiti pedesetu obljetnicu svoga umjetničkog djelovanja u HNK-u u Zagrebu, kući kojoj je dao gotovo cijeli svoj umjetnički život, no odbijen je. Tako Strozzi proslavlja svoju pedesetu godišnjicu rada u Komediji, gdje se izvodi njegovo djelo Buniduh Kerempuh. Požurivao je premijeru govoreći u polušali da može živjeti samo do te predstave. I doista, dan nakon obilježavanja obljetnice, Tito Strozzi umire u svom stanu okružen buketima obožavatelja.

Maja Strozzi-Pečić

Maja Strozzi rođena je u Zagrebu 19. prosinca 1882, školovala se u Zagrebu kod Karoline Norweg-Freundreich i na Bečkom konzervatoriju, a debitirala je 1901. u operi u Wiesbadenu kao Zerlina (Auber, Fra Diavolo). Godine 1903. postaje članica opere u Grazu, a 1910. prvakinja zagrebačke Opere, u kojoj je oduševila prvim nastupom u ulozi Rosine u Rossinijevoj operi Seviljski brijač. Godinama je svojim muzikalnim i duboko proživljenim interpretacijama bila glavna nositeljica sopranskog repertoara. Godine 1917. u Švicarskoj svojim glasom oduševljava Igora Stravinskog, a nedugo zatim i Thomasa Manna. Nedostižna je bila u ulozi Violette u Verdijevoj Traviati. Glas joj je dugo ostao netaknutim, a za svoj sedamdeseti rođendan u koncertnoj dvorani Istra 1952. otpjevala je ariju iz Traviate te s Nonijem Žunecom duet iz Puccinijeve La Bohème. Osim opernih nastupa, vrsno je interpretirala i solo-pjesme, koje je izvodila u Hrvatskoj i na brojnim turnejama u inozemstvu, promičući pritom i hrvatske skladatelje. Umrla je u Rijeci 26. veljače 1962.

Boris Papandopulo

U Honnefu na Rajni rodio se 25. veljače 1906. Boris Papandopulo. Negova majka Maja Strozzi tada je mlada pjevačica, pred kojom je blistava karijera, a Borisova oca, ruskog plemenitaša Konstantina Papandopula, upoznala je tijekom boravka u Wiesbadenu. Konstantin umire mlad, a mali Boris odrasta u intelektualno iznimno stimulativnoj sredini jer u zagrebački salon njegove majke navraćaju brojni vrhunski intelektualci toga vremena. Boris Papandopulo završio je studij kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a dirigiranje je učio na Konzervatoriju u Beču. Među njegovim učiteljima bili su Blagoje Bersa, Franjo Dugan i Dirk Fock. Dirigentska karijera Borisa Papandopula iznimno je plodna. U dva navrata bio je dirigent »Kola« (1928-31, 1938-40), dirigirao je Društvenim orkestrom Hrvatskog glazbenog zavoda (1931-34), orkestrom Opere HNK-a u Zagrebu (1940-45) i sarajevske Opere (1948-53) te Simfonijskim orkestrom Radio stanice. Dva je puta bio ravnatelj Opere u Rijeci (1946-48, 1953-59) i bavio se glazbenom publicistikom i kritikom. Njegov opsežni skladateljski opus obuhvaća gotovo tri stotine formom i sadržajem vrlo raznolikih djela. U njemu se nalaze Concerto da Camera (1929), Sinfonijeta (1938), dvije simfonije, koncerti za različite instrumente i komorne sastave, baleti (Zlato, Beatrice Cenci). Pisao je i vokalno instrumentalnu glazbu; oratorij Muka gospodina našega Isukrsta, kantate, zborsku glazbu, solo pjesme. Skladao je tri opere Sunčanica (1935), Amfitrion (1936) i Rona (1955). Sâm je dirigirao praizvedbom Sunčanice 13. lipnja 1942. Predstavu je režirao Branko Gavella, koreografirali Ana Roje i Oskar Harmoš, a nastupili su prvaci hrvatske opere: Srebrenka Jurinac, Josip Gostič i Tomislav Neralić. Djeca Borisa Papandopula nisu nastavila obiteljsku tradiciju. Boris Papandopulo umro je 16. listopada 1991.

Ljubica Oblak-Strozzi

U umjetničkom djelovanju obitelji Strozzi nezaobilazne su supruge Tita Strozzija.

Ljubica Oblak Strozzi (Sarajevo, 1897. – New Milford, Connecticut, SAD, 1981.) učenica je slavne Milke Trnine, sopranistica iznimna glasa velike izražajnosti. Debitirala je 1922. u zagrebačkoj Operi, u kojoj je bila angažirana do 1922. Od 1922 do 1924. bila je članica opere u Wroclawu, a od 1924 do 1934. Državne opere u Berlinu, a nakon Berlina odlazi u Sjedinjene Države. Ostvarila je niz kreacija među kojima se posebno ističu Aida (Verdi), Elisabeth (Wagner, Tannhäuser), Tosca (Puccini) i Saloma (R. Strauss). S velikim je uspjehom nastupala na mnogobrojnim europskim pozornicama, a njezine uloge i danas se pamte kao izvanredna glazbeno-scenska dostignuća. U braku s Titom Strozzijem rođena je kći koja živi u Sjedinjenim Državama i nije nastavila kazališnim putem svojih roditelja.

Eliza Gerner

Eliza Gerner (Sombor, 1920) započela je glumačku karijeru u rodnom gradu, a 1948. dolazi u Zagreb kako bi pohađala Dramski studio koji je vodio Tito Strozzi. Od 1948 članica je Drame HNK-a u Zagrebu. Tijekom karijere glumila je na tri jezika (hrvatski, njemački i mađarski) na mnogobrojnim pozornicama i bila angažirana i u kazalištima u Rijeci, Rostocku i Berlinu. U mnoštvu uloga koje je odigrala ističu se Melita (Krleža, Leda), Kleopatra (Shaw, Cezar i Kleopatra), Klara (Goethe, Edmont), Katarina (Ostrovski, Oluja) i nedostižna Lidija u Staromodnoj komediji Arbuzova. Autorica je nekoliko knjiga memoarskih zapisa, kojima je obuhvatila cjelokupno zagrebačko kazališno poraće. Bila je dugogodišnja glumačka i bračna partnerica Tita Strozzija. U njihovu je braku rođena kći Maja Strozzi.

Kad se već mislilo da obitelj Strozzi neće imati glumačkog nasljednika, kći kardiologinje Maje Strozzi, mlada glumica Dora Fišter, nastavila je teatarsku tradiciju obitelji.

Zlatko Vidačković, Vijenac, 28. studenoga 2002.